Rezension für Radio France International (RFI)

Ausgestrahlt am 2. Dezember 2001 um 21.00 Uhr
(Frequenz: AM 9805 sowie 6090)

Kada se cinilo da se vise nema sto reci o raspadu bivse Jugoslavije, berlinski Espresso Verlag izbacio je na trziste djelo austrijskog autora Kurta Köprunera ”Putovanja kroz zemlju ratova”, ”Reisen in das Land der Kriege”. Köpruner medjutim, nije ni htio reci nista novo, on upravo na taj nacin I rjesava formulu pristupa prezasicenom trzistu. Nije cak ni potrebno baciti novo svjetlo na manje ili vise svima poznate dogadjaje koji su citavu deceniju, prije no sto su se Sjedinjene Drzave okrenule Talibanima I islamskom terorizmu, bili u centru paznje zapadne diplomacije. Jedino sto Köpruner cini jest ukloniti zavjesu s zatamnjenih mjesta podsvijesti prosjecnog covjeka zapadnog, pretpostavka je, civiliziranog svijeta.

Autor secira svojevrstan kolektivan mehanizam potiskivanja I selektivnog pamcenja, postupak kojim je suma zlocina pocinjenih na tlu nekdasnje Jugoslavije sabrana, zatim podijeljena po nacijama, pri cemu je srpski dio sa svih strana osvijetljen reflektorima, dok su svi ostali gurnuti u pozadinu I zaboravljeni. I vise od toga – podsjecanje na sve ne-srpske zlocine postalo je, u njemackim I austrijskim medijima, jednako kao I u diplomacijama tih zemalja, stvar loseg ukusa I sitnicarenja. U tom smislu, Köpruner pliva protiv preovladjujuce medijske struje u zemlji svog porijekla, Austriji I zemlji svog izbora, Njemackoj. Njegova teza o zaboravljenoj, potisnutoj masi zlocina, najefektnije je simbolizirana u izjavi visokog NATO-predstavnika prenijetoj prije dvije godine u Pittsburg News Gazette: ”Kada znamo da su zlocin pocinili Srbi, kazemo – bili su to Srbi. Kada ne znamo tko ga je pocinio, kazemo – bili su to Srbi. Kada znamo da ga definitivno nisu pocinili Srbi, kazemo – ne znamo cije je to djelo.” Citava knjiga Kurta Köprunera pokusaj je obracuna s monstruozno lapidarnom formulom kojom je Zapad ”rijesio” balkansko pitanje.

Nakon citanja ”Putovanja u zemlju ratova”, stjece se utisak da je autor uvijek bio svjedokom dogadjaja za koje velike medijske kuce ili nisu imale novinara viska, ili su patile od manjeka profesionalne hrabrosti. Köpruner, nekad sam, nekad u drustvu domacina izmjesanih nacionalnosti, gotovo uvijek u autu krive registracije, putuje kroz Hrvatsku, Bosnu, Srbiju I Kosovo I, kao nekad Handke u svojoj zimskoj elegiji, opisuje susrete sa ljudima jedne bivse zemlje, koji se vrlo cesto I sami osjecaju bivsima.

Köpruner ne moze shvatiti da tzv. ”zadarska kristalna noc”s pocetka svibnja 91, cetiri mjeseca prije pocetka rata - kada su bande iz zaledja upale u centar grada I uz osiguranje policije, po spisku koji su vec imali, unistile I opljackale vise od stotinu srpskih trgovina, od pekara I frizeraja do novinskih kioska I juvelirskih radnji – moze proci u europskoj medijskoj tisini. U trenutku kada citava Europa suosjeca s napadnutom Hrvatskom, Köpruner posjecuje sjediste HOS-a u Zagrebu preko puta Esplanade gdje kao Njemac u sirem smislu biva pozdravljen nacistickim pozdravima ispod slika Ante Pavelica. Cini se kao da Köpruner u svojoj knjizi otkriva egzistenciju nepostojecih fenomena, fenomena-duhova, bijelih fleka koje se ne uklapaju u jednostave formule kojima je Zapad premrezio podrucje bivse Jugoslavije. Jedna je nacija kaznjena, ostale su pomilovane, a sve zajedno zaboravljene.

Analizirajuci politicke odluke sto su europske sile, Njemacku prije svega, gurnule u intervenciju vise nego sumnjive medjunarodno-pravne provenijencije, Köpruner tvrdi da je samo ulazak jedne pacifisticke stranke u vladu, kao sto su Zeleni, otvorio put ratnom angazmanu. Jednako kao sto otpadnik iz nekog mafijaskog klana moze najvise pomoci u obracunu s kriminalnim podzemljem, tako je I pacifista-otpadnik kao Joschka Fischer najvise mogao uciniti da se nacija uvjeri u neizbjeznost intervencije. U protivnom, sto bi bilo da je u rat protiv Srbije krenuo Helmut Kohl, pita se Köpruner? Pacifisti bi mu priredili pakao na ulicama Berlina.

Najveca vrijednost knjige jesu gotovo filmske epizode kojima se grebe po mirnoj humanitarnoj savjesti citaoca njemackog govornog podrucja. Kao najveca mana - kojom se mozda moze objasniti I relativna medijska tisina nakon objavljivanja djela – jest sama autorova osoba. Sto moze ekonomista, specijaliziran za trgovinu masinskim elementima, kompetentno napisati o politickim razlozima raspada Jugoslavije? Drugo, moze li netko, tko sam deklarira nostalgiju za Jugoslavijom, tko je ozenjen Hrvaticom I podize njezino dvoje djece iz braka sa grko-katolickim Srbinom koji je na pola Italijan objektivno razumijeti linije podjela nacionalnih identiteta na podruju nekadasnje Jugoslavije? Na prvo pitanje moze se odgovoriti time da je Köpruner imao podrsku specijalista za drustvene znanosti – jedan od njih, Peter Glotz, napisao je predgovor. Osim toga, ako je jedan sloser mogao biti dozivotni predsjednik Jugoslavije, jedan specijalist za vanjsku trgovinu moze pretendirati na razumijevanje ljudskih emocija kao sto su mrznja, strah, ili suosjecanje, o cemu se I radi u njegovoj knjizi. Na drugo pitanje, moze se odgovoriti da je samo osoba iz takvog miljea I mogla skupiti dovoljnu kolicinu suosjecanja, neophodnog da bi se napisala knjiga o ljudima iz zemlje ratova.

Za RFI iz Beca Vesna Knezevic